Nakon razočarenja odnosima u političkim krugovima Nove Jugoslavije i njenog nerazumljivog udaljavanja sa funkcije generalnog sekretara Crvenog krsta Jugoslavije, Jara Ribnikar se preorijentisala na oblast kulture i literarni rad. Takvo životno opredeljenje još više je učvrstila posle smrti supruga Vladislava Ribnikara 1955. godine.
Godine 1947. održavala se veoma važna konferencija Lige i Komiteta Crvenog krsta u Londonu. Jara Ribnikar je predstavljala Jugoslaviju i na konferenciji bila zapažena, zalažući se za prava zarobljenika i interniraca. Održala je govore na dva strana jezika paralelno, jer tada tamo još nije bilo simultanog prevođenja. Na konferenciji je uspostavila značajne veze sa uticajnim ljudima međunarodnog Crvenog krsta. Nakon povratka sa konferencije u Beograd, oko Jare Ribnikar je nastalo zahlađenje i ćutanje. Nedugo zatim, pozvana je na razgovor od strane kadrovske komisije CK Jugoslavije. Na sastanku joj je rečeno da podnese ostavku na funkciju. Jara to tada nije uopšte razumela, jer nije videla razloge za svoju ostavku. Od tog događaja počela je da shvata da se u životu ideali ne zadržavaju i ne održavaju u neprekidnom kontinuitetu. Podnela je ostavku i ostala bez posla. Postala je svesna prisutnosti, kako je sama rekla, “podmuklog i neuhvatljivog”. Shvatila je da u dnevno-političkom životu ima “mnogo više nevidljivog nego vidljivog”.
Nakon zbunjenosti i određenog životnog nesnalaženja Jare Ribnikar, tadašnji rukovodilac Direkcije za informacije Vladimir Dedijer, ponudio joj je mesto referenta. U toj Direkciji su bili potrebni ljudi koji su znali strane jezike. Iako je bila ličnost sa predratnom i ratnom visokom reputacijom, Jara Ribnikar je u Direkciji raspoređenana mesto običnog referenta. Trebalo je više od dve godine dokazivanja dok je nisu postavili za pomoćnika načelnika odeljenja, ali načelnik nije mogla da postane. Kako je na jednom mestu navela, “to su bile godine mog unutrašnjeg otrežnjenja”.
Po sugestiji Oto Bihalji Merina, krajem 1949. godine, Jara Ribnikar prelazi u redakciju časopisa „Jugoslavija“. Postavljena je na funkciju zamenika urednika. Časopis „Jugoslavija“ izlazio je dva puta godišnje, kao ilustrovani magazin na pet jezika. Bio je raskošno dizajniran i sadržao je brojne slikovne priloge zajedno sa člancima koje su često pisali vodeći jugoslovenski intelektualci, umetnici i naučnici. Časopis “Jugoslavija” bio je namenjen i usmeren na strane čitaoce. Cilj časopisa bio je predstavljanje sociopolitičke situacije, nacionalnog blaga i turističkih mesta Jugoslavije zapadnim zemljama. Sadržao je i posebne članke koji su odražavali posebnost balkanske kulture. Kao takav, časopis je činio deo ukupnog diplomatskog i kulturnog napora da se ojača „meka moć“ zemlje, širenjem jugoslovenske kulturne produkcije u inostranstvu, postajući tako deo kulturne diplomatije.
U tom periodu Jara Ribnikar je počela da objavljuje prve pesme, pod pseudonimom Dušanka Radak. Ozbiljnim književnim radom pod svojim imenom, Jara Ribnikar počinje da se bavi od 1953. godine, kada joj izlazi prva knjiga pripovedaka pod naslovom „Devetog dana“. Prvi roman, nazvan „Nedovršen krug“ izašao je 1954. godine. Za svoje književno usmerenje i rad imala je punu podršku svoga supruga Vladislava Ribnikara. Njegovom smrću 1955. godine izgubila je osnovni životni oslonac. Ostala je sama, materijalno nedovoljno zbrinuta, sa petoro dece. Iz prvog braka Vladislava Ribnikara podizala je troje, Slobodana, Milicu i Ivanu i njeno dvoje, Darko i Vladislava. Nijedno tada još nije bilo završilo školu, svi su još učili ili studirali.
Pod uticajem svih tih okolnosti, njeno literarno stvaralaštvo dobija posebnu formu, koja je različita od tadašnje realsocijalističke. Jara Ribnikar je nastojala da svoj pripovedački i romansijerski postupak saobrazi jednom dubljem i složenijem doživljavanju, koje je odstupalo od opšteprihvaćenih gledanja na ideološku ispravnost i svrsishodnost pojedinih tema. Literarnu sliku tadašnje stvarnosti Jara upotpunjuje motivima razočaranih ratnika i bivših revolucionara, koji se ne snalaze u svetu mirnodopskog života i novonastalih konfliktnih situacija. Za takav svoj rad imala je podršku od tada velikih imena srpske književnosti, kao što su Dušan Matić, Oto Bihalji Merin, Ivo Andrić i Isidora Sekulić.
Autor: Prof. dr Jože Sivaček