Među „novotarijama“ koje su dvadesetih godina prošlog veka na prostore Kraljevine SHS doneli doseljenici iz Češke ali i ovdašnji studenti iz Praga bila je i hazena. Novina je bila tim veća jer je reč o sportskoj igri kojom se češće bave devojke, što je u suprotnosti sa mišljenjem patrijarhalne balkanske sredine da sportske aktivnosti negativno utiču na materinstvo kao i da je neprimereno da pripadnice nežnijeg pola trče po terenu u suknjicama iznad kolena. Bez obzira na brojne otpore hazena je pustila korene u Srbiji i uticala da se ove predrasude bar donekle prevaziđu.
Reč je, inače, o sportskoj igri koju su krajem devetnaestog veka osmislili Anton Krištof i Vaclav Karas i nazvali je hazena (od házet – bacati). Krištof je u 1907. godine oformio prvu ekipu, godinu dana kasnije objavljena su i pravila igre, a 1912. hazena je promovisana i na 6. Svesokolskom sletu u Pragu. U Parizu je 1921. godine osnovana i Međunarodna federacija ženskih sportova koja je hazenu uvrstila u svoj program.
Te 1921. godine je hazena stigla i u Beograd. Mladi činovnik Karel Stanjek, već „inficiran“ hazenom, okupio je desetak vršnjaka i vršnjakinja poreklom Čeha i oformio, što je, inače, bilo protiv pravila, mešovitu ekipu. S obzirom na to da nisu imali gde da treniraju Stanjek je zamolio čelnike fudbalskog kluba BSK da to rade na njihovom igralištu. Oni su prihvatili i posle prvih treninga ubzo se među ljubopitljivim devojkama koje sudolazile da „kibicuju“ fudbalere javila želja da se ogledaju u ovoj igri. Formirana je hazeneška sekcija BSK a samo nekoliko meseci kasnije, ne želeći da zaostanu za gradskim rivalom, to je urađeno i u fudbalskom klubu „Jugoslavija“. Tokom godina koje su sledile formirali su se hazenaški klubovi u Novom Sadu, Subotici, Somboru, Pančevu, Požarevcu, Knjaževcu, Velikom Bečkereku, Kruševcu, Kragujevcu, Užicu, Nišu, Šapcu, Smederevu… Kolika je bila popularnost ove igre u Srbiji ukazuje i podatak da je do 1925. godine već bilo 23 kluba, a do 1931. više od šezdeset u tridesetak gradova. Bilo je više nego očigledno da je sportska igra, u kojoj se nadmeću dve ekipe od po sedam igračica na terenu dugom pedesetak a širokom tridesetak metara i tokom dva poluvremena od po 25 minuta pokušavaju da loptu rukom ubace u protivnički gol, našla plodno tlo na našim prostorima.
Kad je rečo zasluzi Čeha na popularisanju ove sportske igre karakterističan je bio primer Jagodine. Godinu dana posle Beograda nastavnik gimnastike u tom gradu Karlo Dudek pokušao je da članice Sokola privoli da zaigraju hazenu. To mu, zbog patrijarhalnog vaspitanja i otpora roditelja, nije pošlo za rukom. Tek devet godina kasnije u tome su uspeli direktor Jagodinske pivare i starešina Sokolskog društva Jozef Bekerus i službenik Andrija Pobuda. Oni su na teniskom terenu u okviru fabrike napravili igralište za hazenu i oformili ekipu od kćerki zaposlenih Čeha u pivari i fabrici salama Teodora Klefiša. To je „probilo led“ pa je sve više devojaka iz Jagodine poželelose ogleda u ovoj igri.
Prekretnica koja je uticala na masovnost ovog sporta dogodila se 1924. godine kada je osnovan Jugoslovenski hazena savez. To je podrazumevalo formiranje četiri regionalna podsaveza i održavanje regionalnih i saveznog takmičenja. Prvi državni prvak u hazeni bile su igračice BSK 1925. godine ali su posle primat preuzele devojke zagrebačke „Konkordije“.
Naše igračice su se u ovoj igri i nadmetale sa vršnjakinjama iz bratske slovenske zemlje. Prvi susret odigrale su sa reprezentacijom Čehoslovačke 28. juna 1924. godine u Beogradu i izgubile sa 8:3. Dve godine kasnije razlika u kvalitetu nije bila toliko očigledna jer su izgubile sa 6:5, mada su posle prvog poluvremena vodile sa 3:0. Na prvom Svetskom prvenstvu 1930. godine u Pragu reprezentacija Jugoslavije osvojila je srebrnu medalju pobedivši Poljsku 9:2 dok je u finalu poražena od Čehoslovačke 5:8. Na četvrtim ženskim sportskim igrama u Londonu 1934. godine, što je bilo nezvanično prvenstvo sveta, naše hazenašice napravile su senzaciju. U finalu su sa 6:4 pobedile Čehoslovačku pa se može reći da su, bar tada,učenice prevazišle učiteljice!
Posle Drugog svetskog rata u Srbiji je počelo da se javlja veće interesovanje za rukomet tako da je hazena prestala da se igra ali je ostala upamćena kao njegova preteča.
Autor: Karlo Kubiček