Oblik i sudbinu Beograda su oduvek određivale dve velike reke. Međutim, ovaj grad je u ne tako dalekoj prošlosti imao još na desetine vodotokova. Jedan od njih je tekao sa tada nenaseljenog brda i slivao se u Savu, stvarajući baru na njenoj obali i mnoge probleme rastućem gradu. Priča o Vračarskom potoku koji i dan danas neprimetno teče istovremeno je i priča o modernizaciji naše prestonice i češkoj zajednici koja je doprinela ovom procesu.
Krajem 19. veka prvo je nasuta već pomenuta bara pa je na tom mestu podignuta železnička stanica. Velelepno zdanje završeno je iste godine kada je i František Nekvasil otvorio hotel Slaviju na izvoru nekadašnjeg potoka – 1885. Od tada će voda teći ispod zemlje, a na mestu bivšeg korita „poteći“ će Nemanjina ulica.
Divan hotel, koji je podigao jedan Čeh, i železnica na kojoj su mnogi češki radnici radili donoseći do tada nepoznate veštine samo su krajnje tačke ove ulice i naše priče o njoj. Ako bi pogledali niz današnju Savsku ulicu, možda bi smo videli inžinjera Zdenjeka Raušara kako odlazi u pivaru ĐorĎa Vajferta na mestu gde i dan danas stoji BIP. No, on nije jedini Čeh koji je tada išao u ovom pravcu. František Všetečka, koji je predavao tehničke nauke u Artiljerijskoj školi, bio je i jedan od prvih industrijalaca i uopšte ljudi vičnih industriji u Srbiji. Kada je zemlja iz Prokopa nasuta poreko baruštine, on je bio jedan od stručnjaka koji su trasirali put srpskoj železnici. Kasnije je blizu mesta odakle je ta zemlja doneta Všetečka sagradio drugi parni mlin u Beogradu i destileriju špiritusa. Osim proizvodnih pogona, gospodin Všetečka je tu negde imao i veliku kuću sa baštom i kuglanom, u kojoj su ga zemljaci posećivali. Naročito tokom vrelih letnjih meseci.
Par minuta hoda uz Nemanjinu, negde na raskrsnici sa Sarajevskom ulicom, nalazila se gostionica Ignjata Bajlonija, možda i najčuvenijeg beogradskog Čeha 19. veka. On je sa zetom Antonjinom Njemecom preduzimljivošću i marljivošću u Beogradu prešao put od zanatlije do industrijalca. Osim pivarstva, po čemu je bio najpoznatiji, posedovao je i mlinove! Na pomenutoj raskrsnici Nemanjine, tada poznatoj kao „Tobdžijska pijaca”, u okviru gostionice „Bajloni” pored velikih sala u kojima su organizovane i zabave i koncerti, postojale su i sobe za prenoćište. Na ovom mestu su se prvobitno bile i prostorije Češke besede Beograd. Osim muzičkih i plesnih priredbi, posebno su bila važna predavanja Jozefa Majsnera, još jednog češkog profesora Artiljerijske škole. On je o sveslovenskoj uzajamnosti, te istoriji Čeha i Srba govorio ne samo nadahnuto, već i tako da je birao češke reči koje će razumeti svi BeograĎani. Na taj nači je na najsnažniji način pokazao kolika je bliskost slovenskih naroda.
Savladavajuću dalje uspon Nemanjine, levo niz ulicu Kneza Miloša a u pravcu Masarikove, videćemo zvonike Vaznesenjske crkve. U joj je grupa Čeha zajedno primila pravoslavnu veru prkoseći Austrijskoj vlasti, sve uz vatren govor o Janu Husu. Prstom sudbine ili uslovljeno urbanizacijskim procesima, ni sadašnje sedište Češke besede Beograd, Češki dom, nije daleko – par stotina metara naviše i desno. No, pošto ova stanica zaslužuje zasebnu priču, nastavićemo put ka Slaviji uz kratku posetu vili Riharda Škarke, direktora Praške kreditne banke, koja se nalazi nedaleko, u Deligradskoj ulici.
Putovanje se završava na mestu odakle je nekada izvirao Vračarski potok. Ovde je češki inžinjer i arhitekta František Nekvasil podigao zgradu hotela koji je plenio lepotom, ali i nadahnutim imenom koje je poneo po statui Slavije, personifikacije Slovenstva. Statua i hotel više nisu ovde, ali naziv koji im je naš arhitekta dao toliko se dopalo BeograĎanima, da ga ovaj važan trg nosi do danas. Baš kao i mnogi drugi tragovi Čeha u Beogradu.
Autor: Andrej Kubiček