Pivo je jedno od najstarijih pića nastalih u praskozorje civilizacije, kada su ljudi počeli da žive na jednom mestu i da obraĎuju zemlju. Od gajenih žitarica, vode i uz pomoć sunca i marljivog rada prvobitno se pravila kaša koja je našim precima pružala siguran izvor hranljivih materija. Ta kaša je vremenom dodatno oplemenjivana i nastale su dve namirnice – hleb i pivo. One će da ostave snažan pečat na ljudsko društvo, kulturu, simboličko mišljenje i stvaralaštvo. Spravljajući ih naši preci su počeli da se interesuju za nauke poput hemije i mikrobiologije. Osim toga shvatili su, iako su živeli u kamenom dobu, da radom može da se doda vrednost nečem što je već proizvedeno i počeli su da ovladavaju tehnološkim procesima.Za sve Slovene pivo je imalo veliki značaj, o čemu čak svedoči da i njegovo ime dolazi od glagola piti, a igralo je važnu ulogu u kultu gostoprimstva. Preci Čeha, došavši u zemlju davno naseljenu keltskim plemenom Boja (otud Bohemia), bila su u prilici da nastave dugu tradiciju pivarstva. Nastanak prvih manastira je imao posebnu važnost jer su benediktinci u Češkoj i Bavarskoj, drugoj oblasti nazvanoj po Bojima, bili vredni koliko i inovativni majstori pivarstva. U prilog tome podatak da se u Brževnovskom manastiru u Pragu pivo priprema duže od jednog milenijuma – od 993. godine do danas. U ovom periodu je pivu prvi put dodat i hmelj, sastojak bez koga bi danas teško prepoznali njegov ukus. Njegova glavna uloga je izvorno bila da produži rok trajanja pivu, meĎutim, vremenom su četiri sorte ove biljke, zbog arome koje mu daju, prepoznate kao plemenite. Jedna od njih potiče iz Češke – hmelj iz okoline grada Žateca danas je zaštićen i neizostavan sastojak originalnog plzenjskog piva Pilsen.Vremenom će možda baš češka težnja ka perfekciji, zajedno sa strašću prema proizvodnji piva, doprineti razvoju novih grana zanatstva. Pre svega staklarstva i bačvarstva, a kasnije i drugih grana lake, posebeno hemijske i prehrambene industrije. No, proizvodnja brašna neophodnog za pečenje hleba i piva ponovo će se sresti u devetnaestovekovnom Beogradu zahvaljujući češkim industrijalcima. U celoj Srbiji onog vremena još nije bilo savremenih parnih mlinova. Žito se mlelo u vodenicama, što je moglo da podmiri samo lokalne potrebe manjih sredina. Industrijski proizvedeno brašno potrebno pekarama rastućih gradova poput Beograda uvozilo se iz Austrougarske. Prvi savremeni parni mlin koji je promenio ovu nezavidnu situaciju pustio je u pogon Čeh Antonjin Njemec u blizini Požarevca.Za Antonjina Njemeca danas, nažalost, malo ko zna u Srbiji, ali je prezime njegovog šuraka poznato svakome koje se makar jednom spustio niz beogradsku Skadarliju. Na nagovor ovog zaboravljenog industrijalca i njegove supruge Ignjat Bajloni je sa porodicom došao u Srbiju 1855. godine. U početku se bavio preradom kože, ali je kasnije uz Njemecovu pomoć otvorio gostionicu i uputio sinove da izuče bačvarski i mlinarski zanat. Kao na početku naše priče, različite veštine će se pretočiti u pivo, a iz piva će nekom alhemijom sudbine postati nešto sasvim novo. Ignjatov sin Jakov je početkom hiljadu devetstote, posle više pokušaja, konačno uspeo da od male pivare izmeĎu beogradskih ulica Skadarske i Cetinjske napravi modernu, parnu pivaru koju i danas možemo da vidimo. Pivara se razvijala i posle Prvog svetskog rata, postavši jednim od najmodernijih industrijskih postrojenja na Balkanu. Ona je bila toliko ispred vremena, da krajem dvadesetih godina 20. veka tadašnja mala i zastarela beogradska elektrana više nije mogla da zadovolji potrebe njenih moćnih mašina. Uzevši u obzir značaj industrijskog ponosa Beograda, gradski većnici su odlučili da se sagradi nova, znatno veća termoelektrana „Snaga i Svetlost” preko puta pivare. Od te 1932. godine, Beograd je dobio pouzdan izvor električne struje koja će omogućiti dalji privredni napredak.
Autor: Andrej Kubiček