Da li je režiser Srđan Karanović inspiraciju za naziv svoje TV serije “Grlom u jagode” dobio kada su on i Goran Marković leta 1965. seli u auto Goranovog oca Radeta i krenuli u Prag da polažu prijemni ispit za režiju na FAMU? Teško je reći, ali mogao je! Jer, njih dvojica su sa skromnim znanjem o Čehoslovačkoj, njenim žiteljima, kulturi i kinematografiji a pritom gotovo da nisu znali ni reč češkog – pošli u nepoznato.
– Informacije o Češkoj davao mi je otac koji je u toj zemlji snimio nekoliko filmova. Tu je stekao prijatelje, među njima režisere Jana Kadara i Elmara Klosa a tvrdio je da u praškoj akademiji može da se nauči filmski zanat – seća se Goran Marković koji je sa Karanovićem bio gost na tribini u Jugoslovenskoj kinoteci povodom izložbe “Čehoslovački plakat za jugoslovenske filmove od 60. do 80. godina 20. veka”.
– Na prijemnom ispitu smo imali prevodioca. Ta žena je, čini mi se, imala veću tremu od nas. Kad su nam rekli da smo položili to je značilo da će nam školovanje biti besplatno, da ćemo dobiti mesto u domu i bonove za obroke koje smo plaćali po bagatelnim cenama. Otac je, posle toga, seo u auto i otišao a mi smo ostali sami u Pragu. Svratili smo u ekspres restoran “Koruna” na viršle i pivo. Tu smo upoznali Andžeja, studenta iz Poljske i, bez obzira na to što nismo znali reč njegovog a ni on našeg jezika, lepo se družili – seća se Marković.
– U to vreme u Pragu je bilo mnogo stranih studenata – Poljaka, Bugara, Vijetnamaca, Afrikanaca… Bilo je i onih sa Zapada među kojima i jedan Španac koji je kasnije postao direktor filmskog festivala u Valensiji. Kada bismo se tamo sreli razgovarali smo, na čuđenje prisutnih, češki! – seća se Srđan Karanović.
Prema rečima Markovića i Karanovića tokom studija slušali su predavanja Milana Kundere, Elmara Klosea, Otokara Vavre, Karela Zemana…
– Meni je posebno bio zanimljiv rektor FAMU Antonin Brousil koji je bio gospodski odeven i oko vrata nosio beli šal. Bio je i direktor filmskog festivala u Karlovim Varima pa je putovao svetom i donosio kopije filmova. Studenti Akademije su tako bili u prilici da prate gotovo sve što je bilo aktuelno u svetskoj kinematografiji. Bilo je dana kada smo išli i na tri projekcije dnevno – seća se Goran Marković.
– Jednom prilikom nas je gospodin Brausil spasio od sovjetskih vojnika. Napravili smo žurku i bili vema bučni pa su vojnici iz patrole počeli da lupaju na vrata. Rektor Brousil je izašao i autoritativno rekao da je reč o strudentima instituta za sovjetski film posle čega je vođa patrole salutirao i otišao.
Prema rečima Karanovića on je sa rektorom Brousilom i kasnije održavao kontakt, odlazio na festival u Karlove Vari, bio i član žirija i uvek se radovao tim susretima.
– Studenti “jugoslavci”, kako su nas zvali, okupljali su se u vinariji “Orlik”. Tu su navraćali i oni koji su po Rezoluciji Informbiroa ostali u Češkoj, naši hokejaši koji su dolazili da u zemlji ovog sporta usavrše igru, naši prijatelji iz drugih zemalja…Vodile su se, uz vino, beskrajne rasprave o najrazličitijim temama. Kad su u Pragu počeli da se prikazuju “Skupljača perja” Saše Petrovića, koji je inače kratko studirao u Pragu i vratio se u Jugoslaviju 1948. godine, organizovali smo žurku. Puštali smo ploču sa pesmama Olivere Katarine iz tog filma i pokušavali da objasnimo strancima šta znači “dert” – seća se Karanović.
Slažu se i Marković i Karanović da je teško razlučiti šta je u njihovim filmovima “češki uticaj” ali da postoji jer su deo mladosti, kada se formira ukus, proveli na FAMU. Osim toga ubeđeni su da bi bez praškog iskustva njihovi filmovi bili drugačiji i njima ne bi provejavao karakterističan češki humor. Ono što su naučili na FAMU, smatraju oni, i čega su se pridržavali je da bi svako trebalo da neguje svoju poetiku i viđenje sveta. Zbog toga su njihovi, ali i filmovi Lordana Zafranovića, Gorana Paskaljevića i Rajka Grlića koji su u isto vreme studirali u Pragu, različiti i pogrešno se svrstavaju u “Češku školu “ koja – ne postoji!
Autor: Karlo Kubiček