Osim industrijalaca, inženjera, arhitekata, lekara, apotekara, muzičara… koji su krajem devetnaestog i početkom dvadesetog veka iz Češke došli u Srbiju bio je i ne mali broj zanatlija. O njima se relativno malo zna jer nisu gradili velelepne zgrade, nisu za buduća pokolenja ostavljali institucije koje neretko nose njihova imena, nisu ulazili u enciklopedije iz oblasti kojim su se bavili… Oni su, jednostavno, bili ne mnogo primetni – “mali ljudi” veštih ruku.
Na jednog od tih “malih ljudi” podseća i poslastičarnica “D.J” što su inicijali Dragomira Jovanovića na beogradskom Vračaru. Naravno da se postavlja pitanje kakve veze ima Dragomir sa Češkom? Ima, jer se iza tog imena i prezimena “krije” Jaromil Dlabl, rođen 1901. godine u Moravskoj. On je učio poslastičarski zanat kod čuvenog Žerboa u Pešti i nameravao da se uputi “preko bare”. Put ga je naneo u Srbiju, u Kruševac, gde se zaljubio i – ostao. Oženio se 1922. godine, prihvatio je pravoslavnu veru i promenio ime. Supruga mu je rano umrla od tuberkuloze tako da je, kao udovac sa dvoje male dece, uz pomoć provodadžija upoznao drugu ženu Biserku iz Melenaca.
Preselio se u Beograd gde je 1936. godine otvorio poslastičarnicu “Zora” u današnjoj Nušićevoj ulici u Beogradu. Ubrzo potom ušao je u franšizu sa čuvenim poslastičarom Lubardićem koji je pravio slatkiše čak i za dvor.
Početkom šezdesetih je preuzeo poslastičarnicu na uglu Mišarske i Svetozara Markovića na beogradskom Vračaru.
– Deda je bio tih i miran čovek, preokupiran svojim zanatom ali ne baš vičan poslovanju tako da je taj deo posla obavljala energična i promućurna baka Biserka – seća se Saša Radović, Dragomirova unuka koja i sada radi u poslastičarnici. – Obožavao je da pravi poslastice ali i da ih jede. Omiljena mu je, kaže Saša, bila rum torta.
Posle Dragomirove smrti 1979. godine posao je, uz pomoć vrsnog poslastičara Vlatka Novačića, nastavila njegova udovica, potom ćerka Zlatana pa unuka Saša. Njeno troje dece poslastičarstvo ne interesuje ali ih, zahvaljujući verovatno i “češkom genu”, zanima muzika.
– Oko polovine naših kolača i torti pravimo po bečko-peštanskim poslastičarskim recepturama koje je koristio i Dragomir a knjige u kojima su oni čuvamo kao relikvije – kaže poslastičar Vlatko Novačić.
Manje slaku, ali ništa manju slasnu hranu pravili su u Beogradu mesari i kobasičari Bohumil (Bogoljub) Rosulek i Jovan Smejkal. Rosulek je u Beograd došao 1887, godine i zaposlio se u kafani “Hajduk Veljko”, na početku beogradske Knez Mihailove ulice. Bila je poznata po tome što su, između ostalog, služene kobasice i praška šunka a mogle su da se “zaliju” plzenskim i minhenskim pivom. Kasnije se Rosulek osamostalio i postao poznat po tome što je u metalnom sudu sa vrelom vodom po gradu raznosio i prodavao viršle sa renom i druge slične djakonije. Imao je prodavnice na više mesta u Beogradu ali je napoznatija bila ona na uglu Terazija i sadašnje Nušićeve ulice koju je otvorio 1901. godine. Tu su i stari i mladi Beograđani tokom popodnvenih i večernjih šetnji gradom uživali u višlama ali i parizeru, debrecinama, salamama. Kada je Bogoljub naučio zanatu pastorka Kostu, sina Ane koja je radila u prodanici i koju je oženio, radnju je prepustio njemu. I on je imao češke korene pošto mu je otac bio mlinar u varošici Malo Crniće. U podrumu prodavnice Kosta je otvorio i pivnicu tako da je to postalo još popularnije mesto. Posle Kostine smrti radnju je nasledio njegov sin Bogoljub, ali ne zadugo jer je umro mlad pa je posao nastavila njegova udovica. Nažalost, nije se snašla i ubzo je morala da je proda.
Preko puta Rosuleka na beogradskim Terazijama bila je radnja takođe kobasičara Jovana Smejkala, rođenog 1884. godine u češkom gradu Svjetnov na Visočini. On je iz češke u Beograd došao 1906. godine i zaposlio se kao pomoćnik kod Koste Rosuleka. Tokom Prvog svetskog rata preživeo je albansku golgotu a posle oslobođenja nastavio je da radi kod Rosuleka. Osamostalio se i otvorio sopstvenu radnju 1922. godine. Iako su Smejkalovi i Rosulekovi bile komšije i bavili su se istim poslom nisu bili konkurencija. Dogovarali su se da im se asortiman proizvoda ne podudara a kupci su znali da su viršle najbolje kod Rosuleka a praška šunka kod Smejkala.
Osim čeških zanatlija u belom važno je da se spomene i jedan u crnom! Malo je poznato da je prvi odžačar sa majstorskim pismom u Beogradu bio Čeh Lambert Kluzaček. U Kneževinu Srbiju došao je 1863. godine a dve godine kasnije zvanično je otvorio zanatsku radnju. Što on, što njegovi sinovi, nastavili su da čiste beogradske dimnjake naredne dvadeset i tri godine.
Autor: Karlo Kubiček