Ove godine navršava se 160 godina od rođenja Karla Maćejka istaknutog intelektulaca češkog porekla koji je ostavio neizbrisav trag u kuturnom razvitku jugoistočne Srbije.
Tom prilikom, o životu ovog velikog kulturnog poslenika, razgovaramo sa njegovim unukom prof. dr Milivojem Maćejkom koji nam je izbliza govorio o ovom velikom stvaraocu i njegovim brojnim potomcima širom sveta.
Profesore, molim vas da nam za čitaoce našeg portala približite lik i delo svoga dede, onako kako su Vama preneli vaši preci?
Moj deda, rođen je 1860. godine u malom rudarskom gradu Pelhrimov, u oblasti Bohemija, današnjoj Češkoj. Njegov otac, bio je vlasnik i direktor osnovne škole. Karlo je imao osam sestara.
Nakon završetka gimnazije napušta rodni grad i seli se u Prag gde upisuje farmaciju i muziku na fakultetu. Diplomirao je u operskoj i pevačkoj školi. Pored toga pohađao je i školu horskog dirigovanja koju je vodio dirigent Josif Fabijan. Imao je izvanredne profesore, ugledne ličnosti toga doba od kojih je mnogo mogao da nauči. Karlo je nakon dolaska u Srbiju postavljen kao horovođa Smederevske pevačke grupe ali ubrzo staje na čelo Kovinačkog srpsko-crkvenog društva sa kojima nastupa 1885. i 1886. godine. Njegovo prvo radno mesto bilo je u Vršcu. Godine 1883. godine u Užicu je predavao likovno vaspitanje, vojsku je služio u Sarajevu.
Kako je proticao privatni život Karla Maćejke?
Maćejka je ovde upoznao Laurenciju, moju baku, naočitu devojku koja je takođe bila muzički obrazovana, svirala je dva instrumenta. Ona potiče iz Bele Crkve. Tada je taj grad imao oko 10 000 stanovnika i veoma intenzivan društveni život. On nije mogao da živi od svoje plate i zbog toga su mu tast i tašta pomagali i ako je imao šest diploma: diplomu Građanske gimnazije, muzičku, farmaceutsku, visoko-opersku školu kao i višu farmaceutsku školu.
Stalno je podnosio molbe Ministarstvu da ga prebaci u neko mesto, koje podseća na njegov rodni kraj, malo mesto sa dobrim kvalitetom vazduha.
Karlu je ponuđen Pirot mali grad na jugoistoku Srbije, koji je tih godina dobio i železničku prugu pa je transport bio znatno olakšan do tog dela zemlje.
Kako je bio njegov život dok je službovao u Pirotu?
Osim kao horovođa četvoroglasnog pevačkog društva ‚‚Momčilo‚‚ koje je nastalo 1890. godine on je oformio i đački orkestar.
Upoznavši se sa materijalnim statusom ljudi iz tog kraja, on osniva Fond za školovanje siromašnih đaka iz kojeg se finasirala kupovina udžbenika, nastavnih pomagala i instrumenata. Zahvaljujući njemu i prikupljenom novcu sa nastupa ove družine, 1899. godine iz Češke je nabavljen prvi pianino za Pirotsku gimnaziju. Na zabavi tokom školske slave Savindana, januara 1901. godine Maćejka je svirao pijanino prateći đački hor. Jedan od koncerata koji se dugo prepričavao u varoši je nastup moga dede dve godine kasnije, na Savindan, kada je sa gospođicom Paulinom Jovanović, izvodio kompoziciju na klaviru za četiri ruke, što je za posetioce predstavljalo pravu atrakciju. To je bio početak jedne lepe tradicije da se na ovaj veliki dan u Gimnaziji priređuju koncerti hora, đačkog orkestra i solista.
Ova pevačka družina je učestvovala i na jednom važnom događaju početkom dvadesetog veka u Beogradu?
Na poziv saveznog beogradskog pevačkog društva, njegova družina je učestvovala na svečanom hodu prilikom krunisanja kralja Petra Karađorđevića 8. septembra 1904. godine pod dirigentskom upravom Karla Maćejke.
Da li je pevačko društvo ‚‚Momčilo‚‚ dobijalo priznanja za svoj rad?
Na festivalu pevačkog društva Abrašević 1903. godine u Beogradu, pevačka družina ‚‚Momčilo‚‚ osvaja prvu nagradu. Družina je imala pet vrsta članova članova: redovni, počasni, utemeljivači, pomažući i dobrotvori.
Po čemu će još stanovnici Pirota pamtiti Vašeg dedu?
Maćejka je svakodnevno, kada mu je vreme to dozvoljavalo šetao relacijom od gradskog strelišta prema Bistrici i Rasničkoj reci. Iako su njegove šetnje delovale čudno stanovcima ovog grada vremenom su i samo počeli da šetaju.Tako da možemo reći da je on osnivač korzoa u tom gradu.
Da li je Karlo Maćejka napisao knjigu iz oblasti muzike?
Da. Knjigu pod nazivom ‚‚Teorija muzike‚‚ napisao je‚ 1902. godine ali ona, na žalost nije ugledala svetlost dana. Te godine, Ministarstvo je unapredilo Karla u učitelja četvrte klase.
Gde je još Vaš deda službovao?
Zbog lošeg materijalnog stanja, on traži premeštaj u Smederevu ili u Nišu, ali biva premešten u čačansku gimnaziju kao učitelj pevanja. To je bio njegov najplodniji stvaralački period. U Čačku je nastala i porodična fotografija Karla Maćejke i njegovim potomcima koju je izradio niški fotograf. On je službovao i u Negotinu, u kome je dobio dvoje dece jedan od njih je i moj otac Miroslav.
Kažite nam nešto Vašem o vašem ocu, on je takođe imao veoma zanimljiv životni put?
Miroslav se godine 1896. prvi put oženio. Njegova izbranica bila je markiza iz Marseja, tako da je Karlo stalno dolazio na jug Francuske. Nakon smrti njegove supruge ostao je u Marseju gde je sa jednom od markiza dobio dečaka po imenu Žorž Mate koji je poznat bio po tome što je pronašao lek protiv karcionoma i pomagao je mnogim ljudima. Znam koliki je to dorinos svetskoj medicini jer sam i sam bolovao i pobedio ovu opaku bolest. Jedno odeljenje za onkologiju na KBC ‚‚Bežanijska kosa‚‚ nosi ime Žorž Mate.
Miroslav koji je takođe bio muzički obrazovan, radio je u fabrici aviona ali se nakon izvesnog vremena vratio u Zaječar gde je predavao pevanje. Iz Zaječara prelazi da živi i radi u Prokuplju u kome je obavljao funkciju direktora elektrodistrubicije. Miroslav je godinu i po dana radio kao upravnik Niške Banje. U Banji mu se rodio još jedan sin, moj brat Nader Khalili arhitekta, koji je konstruisao poznate eko-kuće, preminuo je 2010. godine.
Koliko dece je imao vaš deda Karlo?
Karlo Maćejka imao je troje dece: Božanu, Miroslava, Gizelu. Božana je bila udata za Dobrosava Ratajca koji je bio ministar u četiri vlade, poznat po tome što je postavio podmorski kabl od Igala do Maseja.
Da li ste i Vi od svog predka nasledili muzički talenat?
Iako se bavim drugim poslom, od dede sam nasledio muzički talenat, sarađivao sam sa poznatim srpskim šansonjerom Draganom Stojnićem a operska diva Biserka Cvejić je jednom prilikom izjavila da je moj glas nacionalno blago. Na tu činjenicu sam veoma ponosan.
Kako iz priča pamtite svog dedu Karla?
Karlo je, kako su mi govorili bio neobičan čovek. Nakon odlaska u penziju 1921. godine, počeo je da radi sa poznatim kruševačkim farmaceutom kome je pomagao da naprave lekove od biljaka. Deda je i sam studirao farmaciju. Govorio je da, svi lekovi postoje u prirodi. Moj deda je završio dva fakulteta, jednu višu i tri srednje škole. Maternji jezik mu je bio nemački, sa očeve strane, češki, a on sam naučio je još nekoliko stranih jezika.
Jedan neobičan događaj obeležio je njegov dan smrti. Šta se zapravo dogodilo toga dana?
Kada je umro 1927. godine, sahranjen je u porodičnoj grobnici gde je između ostalih počivala i negova prerano preminula kći. Kako su mi pričali roditelji, nakon izvesnog vremena, ustao je iz groba, stavio šešir i na zaprepašćenje svih krenuo je kući. Bio je slabog zdravstvenog stanja i ubrzo je izdahnuo. Pred smrt je ostavio oporuku i napisao gde novac da se podeli.
Za svoj predani rad Karlo Maćejka je ukazom prestolonaslednika Aleksandra Karađorđevića od 27. januara 1921. godine, odlikovan Ordenom Svetog Save četvrtog stepena.
Preminuo 13. januara 1929. godine u Kruševcu.
Autor:Elizabeta Vojinović