Među oko dve stotine pedeset muzičara koji su u drugoj polovini devetnaestog veka iz Češke došli u Srbiju bio je i Jan Urban rođen 26. oktobra 1875. godine u uglednoj praškoj trgovačkoj porodici. S obzirom na to da je bio jedinac i da su planirali da nastavi porodičnu tradiciju roditelji nisu bili oduševljeni njegovom odlukom da studira muziku. Dok je bio student Praškog konzervatorijuma na odseku za kompoziciju i dirigovanje, kao uostalom i brojni mladi intelektualci tog vremena, prihvatio je panslavističke ideje. To, kao i raniji poziv školovanim muzičarima iz Češke da dođu u Srbiju, podstaklo je Jana da, posle diplomiranja 1897. godine, Habzburšku „tamnicu naroda“ zameni samostalnom Kraljevinom Srbijom.
Prvo zaposlenje dobio je u proleće 1899. kao kapelnik IV klase vojne muzike Drinske divizije u Valjevu, a ubrzo potom i orkestra pešadijskog puka „Kralj Milan“ u istom gradu. Sredinom 1903. oženio se Milkom iz bogate i ugledne valjevske porodice Perić, pritom prešao u pravoslavnu veru, i dobio ime Jovan. U Valjevu je bio veoma angažovan u kulturnom životu tako da je oformio gradski gudački orkestar, bio je dirigent „Radničkog hora“ koji je prerastao u društvo „Abrašević“, podučavao je notno pevanje u Višoj ženskoj školi…
Osim redovnih obaveza u vojsci Urban je prvih godina boravka u Srbiji uglavnom komponovao klavirske i kompozicije za orkestar. Njegova orkestarska dela nose pečat češke nacionalne škole ali je inspiraciju nalazio i u srpskom folkloru. To se posebno odnosi na „Srpke igre“ i „Poskočice“ koje po karakteru prate opus Antonjina Dvoržaka. Zbog toga su Urbana često zvali „srpski Dvoržak“. U tom stilu je napisao i operu u jednom činu iz srpskog života „Majka“ čija je premijera bila 4. decembra 1910. godine u Beogradu. U prvom izvođenju opere, koja se događa pre prvog ustanka na carigradskom drumu u smederevskoj nahiji, na sceni je bilo i nekoliko Čeha. Iako je notna partitura izgubljena u sačuvanom programu sa libretom piše da „ćerku Milicu tumači sopran g-đica Pokorna, a sina Vladimira tenor g. Zah“.
Kao kapelnik Jan Jovan Urban učestvovao je u oba balkanska a sa srpskom vojskom preživeo je i albansku golgotu u Prvom svetskom ratu. Uvertire „Zvuci pod Medvednikom“ i „Trojan“ komponovao je 1916. na Krfu dok je po dolasku u Solun napisao orkestarske kompozicije „U znak sećanja na Krf“, „Prelazeći Albaniju“, „Srbija na istoku“… Ova poslednja premijerno je izvedena tokom rata u Bizerti ali se na kasnijim izvođenjima u Francuskoj kao autor pominje Urbanov nadređeni oficir Dragutin Pokorni. Bila je to velika nepravda učinjena Urbanu, ali, nažalost, ne i jedina! Jer, mada za to nema konkretnih dokaza, članovi njegove porodice kao i brojni Valjevci tvrde da je on 1915. godine napisao marš „Na Drinu“ ali je autorstvo pripisano višem po činu – Stanislavu Biničkom.
Osim u Valjevu Urban je kao kapelnik službovao u Nišu, Prištini i Skoplju, međutim, posebno plodan period bio je boravak u Osijeku. U taj grad je kao kapel majstor došao 1922. godine sa oko 20 muzičara češkog porekla. Osim što je bio na čelu vojne muzike, dirigovao je i pozorišnim orkestrom i horom. U februaru 1924. godine prvi put je izvedena njegova opera „Đul-beaza“ (bela ruža) dok je dve godine kasnije bila je premijera njegove operete „Igumanov greh“. U martu 1930. izvedeno je i njegova muzičko scensko delo „Ostrvo smrti“ a iste godine bila je premijera Urbanove operete „Terpsihora“ nazvanoj po muzi plesa i horskog pevanja u grčkoj mitologiji. Od 1926. do 1928. godine bio je i upravnik vojne muzičke škole u Vršcu.
U Osijeku je Urban ostao da početka Drugog svetskog rata a kada su ratne strahote počele sklonio se u Valjevo i nastavio da komponuje. Preminuo je 9. februara 1952. godine u tom gradu gde je i sahranjen.
Iako je gotovo trećina Urbanovih dela nestala u ratnim vihorima kroz koje je prolazio ono što je ostalo, a to su više od 90 kompozicija za klavir i violinu, horska dela, svite, uvertire, marševi, valceri, kamerna, scenska dela… svrstava ga među značajne muzičke stvaraoce na našim prostorima.
Autor: Karlo Kubiček