Grad Niš, glavni administrativni centar jugoistočne Srbije i jedan od najstarijih gradova Evrope osim izuzetnih prirodnih bogatstava, bogatog kulturno – istorijskog nasleđa, slavne istorije može se, između ostalog pohvaliti i brojnim znamenitim ličnostima koji su svojim delima ostavili neizbrisiv trag u razvoju grada koji već vekovima, nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
U njemu možete videti bogato arheološko nalazište „Medijanu“, rodnu kuću Cara Konstantina Velikog, šetati starom Tvrđavom, posetiti Nišku Banju, kojoj je posvećena i jedna od najpoznatijih istoimenih pesama, pokloniti se senima slavnih Sinđelićevih junaka na obližnjem brdu Čegar, obilaziti okolinu nestvarne lepote a nakon nezaboravnog izleta, svaki putnik – namernik ima priliku da u brojnim kafanama proba autentična jela sa ovih prostora, zaliti ih odličnim sortama vina a nekada je to bilo moguće i čašom nadaleko poznatog piva marke „Apel“.
Istaknuti čeh, poreklo vodi iz Austrougarske, u Srbiju je došao sa znatnim finansijskim kapitalom gde je 1865. godine otvorio ručnu pivaru u Aleksincu i svoj posao iz Austrougarske premestio u Srbiju.
Rođen je pod imenom Jozef Apel i bio rimokatoličke vere, pre nego što je primio pravoslavlje kada je postao poznat kao Jovan Apel.
Nakon oslobođenja Niša od Turaka, kupio je zemljište pod Goricom i sagradio novu parnu pivaru. Postrojenje je 1884. godine premestio u Niš. Pivara je poslovala pod imenom „Pivara Jovana Apela i sinova“ i ubrzo je postala jedna od najprepoznatljivijih u ovom delu Balkana. Otvaranjem pruge Beograd – Niš znatno je olakšano dopremanje repromaterijala i mašina iz Evrope. U Nišu je tada živelo oko 17.000 stanovnika, koji su se uspešno bavili trgovinom, ugostiteljstvom i drugim privrednim granama. Grad je ubrzo postao novi privredni, saobraćajni i finansijski regionalni centar.
Pivara je bila jedan od prvih industrijskih objekata na jugu Srbije. Tek narednih godina počinju da se osnivaju prvi tekstilni pogoni u Leskovcu, Nišu, Paraćinu.
Od 1897. godine pivarom upravljaju njegovi sinovi Jozef i Hubert Apel. Kako se navodi u izvorima, pivara je proizvodila 20 hektolitara piva dnevno.
Od 1912. godine firmi pristupaju i njegovi zetovi, muževi njegovih ćerki Hristine i Sofije. Tada je uz pivaru podignuta moderna fabrika leda sa električnim pogonom, koja prevazilazila potrebe pivare.
Aleksinačka pivara je prestala sa radom 1900. godine. Preduzeće u Aleksincu pretvoreno je u fabriku slada i imalo je kapacitet od 50-60 vagona.
Jovan Apel je bio jedan od pionira u srpskom pivarstvu. Ručnu pivaru u Aleksincu osnovao je 1865. godine. Kao pogranično mesto Aleksinac je bio centar trgovine raznim namirnicama, tekstilom, alatom.
Apel je zarađeni novac ulagao u rudarstvo i 1883. godine, zajedno sa lekarom i preduzetnikom Đorđem Dimitrijevićem dobija povlasticu da istražuje i eksploatiše rudno blago na prostoru oko 950 hektara, poznatom kao Kraljevac. Prve količine uglja poslužile su kao gorivo za rad pivare i drugih lokalnih ustanova. Rudnik 1902. godine kupuje Belgijski inženjer Emil Forman vlasnik velikih Belgijskih rudnika na Sombri za 40.000 tadašnjih dinara. Forman je iste godine sa 66 belgijskih akcionara osnovao „Bezimeno društvo rudnika uglja u Aleksincu“, sa sedištem u Briselu. Već u naredne tri godine proizvedeno je 40.000 tona uglja, a do prvog balkanskog rata 50 – 60 hiljada godišnje. Za vreme I svetskog rata Austro-Nemačke okupacione vlasti proizvele su ukupno 170.000 tona uglja, da bi na kraju rata u povlačenju skoro uništile rudnik.
Jovan Apel umro je 21. januara 1907. godine u Beogradu.
Poslednji vlasnici pivare bili su njegovi unuci nišlije Jovan i Ratibor – Bora, sinovi Jozefa Apela.
Bora i Jovan Apel, posle drugog svetskog rata osuđeni su kao „narodni neprijatelji“ i sva imovina im je konfiskovana. Ratibor Bora Apel je proveo sedam godina u komunističkom kazamatu, a njegova žena Čehinja Ana Anika inače, ćerka pivarskog tehnologa Rudolfa Jaklina provela je dve godine u požarevačkom zatvoru.
Postupak restitucije pokrenuli su naslednici Jovana Apela.
Apelova fabrika piva, posle drugog svetskog rata prešla je u državnu svojinu i nastavila je sa proizvodnjom piva.
Poznata „Niška pivara“ Poslednjih godina bila je u stečaju. Pivaru je 2015. godine kupila bugarska firma „Grupa kapitalni projekti”.
Po čuvenom Jovanu Apelu danas čitav gradski prostor uz fabriku piva nosi naziv Apelovac u znak sećanja na porodicu koja je ostavila neizbrisiv trag u razvoju privrede ovog dela Srbije.
Autor:Elizabeta Nikolić – Vojinović