Od četrdesetih godina devetnaestog veka „tinjala“ je ideja da bi u Beogradu trebalo da se izgradi nacionalno pozorište. Već tada se u priču „umešao“ jedan Čeh jer je među ponuđenim bio i projekat mladog arhitekte Jana Nevole. Njegovo viđenje teatra nije prihvaćeno kao, uostalom, ni plan da se na podvodnom zemljuštu beogradskog Zelenog venca sazida velelepno zdanje.
Dvadesetak godina kasnije, na mestu Stambol kapije, gde je i danas, ipak je nikla zgrada nacionalnog teatra. Pre nego što je 12. novembra 1869. predstavom „Posmrtna slava Knezu Mihailu“ otvorena, jedan je Čeh doprineo da dvorana poprimi svečan izgled. Reč je o Janu Vaclavu Kauckom rođenom 1827. godine u Pragu. Posle diplomiranja na Likovnoj akademiji Kaucki je slikao pejzaže ali je počeo i da se bavi dekoraterskim poslovima u pozorištu. Očigledno uspešno, što ga je preporučilo da uradi deo enterijera Narodnog pozorišta. Tokom leta 1869. boravio je u Beogradu i nad portalom pozornice uradio je reljefni profil kneza Mihaila okružen alegorijskim figurama a ispod prve i druge galerije naslikao je medaljone sa grbovima srpskih zemalja i portretima nacionalnih heroja, vladara i umetnika. Urađeno, nažalost, nije sačuvano jer su usledile brojne rekonstrukcije dvorane.
Tokom godina koje su sledile, a s obzirom na to da je srpska publika volela komade sa muzikom i pevanjem, u Narodnom pozorištu značano mesto dobio je orkestar. U početku je u njemu bilo samo dvanaest stalnih muzičara pa su za izvođenje zahtevnijih kompozicija pozivani vojni muzičari i kapelnici kao dirigenti. Oni su po pravilu bili Česi i ostavili su značaj trag u ovom hramu srpske kulture.
Među njima je bio Dragutin Čižek rođen 1831. godine u Donjim Berkovicama na severu Češke gde je i učio muziku. Bio je vojni muzičar u Pragu ali je 1864. prekomandovan u Zemun. Na poziv Ministarstva vojnog 1868. godine prešao je u Beograd i iskreno zavoleo srpski narod. Učestvovao je u srpsko-turskom i srpsko-bugarskom ratu i dva puta bio ranjen. Krajem osamdesetih godina devetanestog veka radio je kao kapelnik orkestra Narodnog pozorišta, dao je značajan doprinos konsolidaciji orkestra i napisao je, između ostalog, muziku za komade „Stefan Nemanja“ i „Dušan silni“. Umro je 1913. godine u Beogradu.
Kapelnik orkestra i dirigent u Narodnom pozorištu bio je sredinom devedesetih godina devetnaestog veka i Josif Svoboda rođen 1865. godine u Pragu gde je završio Konzervatorijum. Došao je u Beograd i sa velikim entuzijazmom prihvatio to mesto. U prilog tome podatak da je nekoliko meseci radio danonoćno i pripremio i dirigovao izvođenje jednog čina “Fausta” Šarla Gunoa i da je sedam meseci vežbao sa solistima, horom i orkestrom i premijerno izveo operu „U bunaru“ Pražanima Blodeka. Umro je u Beogradu 1898. godine
Dubok trag u Narodnom pozorištu ostavio je i František Dragutin Pokorni rođen 1868. godine u Čermakovicama u današnjem južnomoravskom regionu. Posle završenog Konzervatorijuma u Beču došao je 1890. godine u Srbiju i postao vojni kapelnik. Dirigent orkestra Narodnog pozorišta bio je od 1897. do 1909. godine i za to vreme je oformio stalan orkestar sa četrdeset članova, podučavao je glumce i horiste pevanju, komponovao… Smatrao je da publika mora da se pripremi za ozbiljnija operska dela tako da je u repertoar prvo uvrstio lakši žanr – operetu, a potom na scenu, između ostalih, postavio opere „Kavalerija rustikana“, „Bajaci“, „Prodana nevesta“… Pripremio je 1903. godine i premijerno izvođenje prve srpske opere „Na uranku“ Stanislava Biničkog i dirigovao je orkestrom i horom. Umro je u Beogradu u dubokoj starosti 1965. godine.
Posle odlaska u penziju 1899. godine Franc Ladislav Titelbah, koji je po prelasku u pravoslavlje dobio ime Vladislav, počeo je da radi kao scenograf u Narodnom pozorištu. Ovaj Čeh, rođen 1847. godine u Lenešicama udaljenim šezdesetak kilometara severozapadno od Praga, studirao je u domovini Tehnički fakultet a usavršavao se u oblasti dekorativne arhitekture i slikarstva. Po dolasku u Srbiju 1876. godine Titelbah je radio kao profesor. Osim toga zainteresovao se za etnografiju i proučavao je i crtao, ali i fotografisao, srpske manastire, narodne nošnje, seoske i gradske kuće, nameštaj, nakit, oružje… Građa koju je prikupio pomogla mu je da što verodostojnije osmisli i oslika dekor i uradi kostime za predstave iz nacionalne istorije koje je Narodno pozorište imalo na repertoaru. Umro je u Beogradu 1925. godine
Autor: Karlo Kubiček