Sokolski pokret, koji su početkom šezdesetih godina 19. veka osnovali Miroslav Tirš i Jindržih Figner, sticao je godinama koje su sledile poklonike među slovenskim narodina. Kada je o Srbiji reč značajnu ulogu u razvoju sokolstva odigrali su gimnastičari iz Češke koji su pomogli da na ovim prostorima Sokolima „ojačaju krila“.
Prvi nagoveštaj da će sokolstvo da „pusti koren“ u Srbiji bio je 7. aprila 1891. godine. Tada je „Beogradsko društvo za gimnastiku i borenje“ na inicijativu dr Vojislava Rašića, koji je upoznao rad gimnastičara iz Češke, promenilo naziv u – „Beogradsko gimnastičko društvo Soko“ i priključilo se sokolskom pokretu. To društvo posebno je napredovalo od 1907. godine kada su iz Češke došli učitelji gimnastike Jan Svoboda i Jan Zajček. Oni ne samo da su beogradskim gimnastičarima prenosili znanje nego su sa njima i nastupali u gradovima širom Srbije i promovisali sokolstvo.
Prelomni trenutak da sokolski pokret stekne popularnost u Srbiji bio je prisustvo delegacije Kraljevine Srbije na svesokolskom sletu u Pragu 1907. godine. Članovi delegacije su, puni utisaka i uz svesrdnu pomoć starešine Češkog sokolskog saveza dr Jozefa Šajnera, uticali da se 8. novembra 1909. godine dvadesetak društva „Sokola“ i „Dušana Silnog“ ujedine u Savez sokolskih društava „Dušan Silni“. Osim toga upućen je zahtev sokolskoj opštini Praga da pošalje gimnastičare koji će da podučavaju mlade pa je 1911. godine u Srbiju stiglo devet „učitelja sokolske gimnastike“. Oni su raspoređeni u Beograd, Valjevo, Kragujevac, Kruševac, Niš, Pirot, Požarevac, Užice i Šabac.
U Užice je došao Jožef Jehlička rođen 12. septembra 1891. godine u Hlinskom srezu u centralnoj Češkoj. Kao dete zavoleo je gimnastiku, 1907. godine učestvovao je na Sveslovenskom sletu u Pragu a dve godine kasnije završio je tečaj češkog Sokolskog saveza. Pričao je da je posle toga mogao da bira da li da kao instruktor gimnastike ide u Rusiju ili Srbiju a izabrao je Srbiju jer je bila „pijemont slovenstva i mala kočoperna država koja je izborila slobodu“.
Čeh je brzo zadobio simpatije Užičana, ali je i on zavoleo žitelje grada na Đetinji. Ubrzo po dolasku, marta 1911. godine, Jehlička je osnovao prvo užičko sokolsko društvo. U Užicu je zasnovao porodicu i u tom gradu proveo gotovo čitav život. Radio je kao nastavnik gimnastike u gimnaziji i bio je prepoznatljiv po tome što je brijao kosu i bradu, išao je i po najvećoj hladnoći gologlav i najčešće u trenerci. Hodao je uspravno i ponosito, što je još više isticalo njegov mišićav torzo. Živeo je spartanski – zdravo se hranio, kupao se hladnom vodom, uveče je redovno išao u duge šetnje ili trčao, ličnim primerom ukazivao da mladi ne bi trebalo da puše, piju… Podučavao je mlade gimnastičkim veštinama a u slučaju da neko povredi nogu ili ruku veštim potezom „čelične“ ali spretne šake nameštao je iščašen zglob.
U Pirot je 1911. godine stigao Karel Mifek, kome su odmah nadenuli nadimak Pražanin. Radio je kao nastavnik gimnastike i aktivno se ukljućio u sokolsku organizaciju u kojoj je od ranije značajnu ulogu imao apotekar, poreklom Čeh, Karel Skacer. Vrlo brzo Mifek je okupio mlade vežbače i na njih preneo entuzijazam za gimnastiku. Rezultati nisu izostali o čemu svedoči i podatak da je na Sveslovenskom sletu u Pragu 1912. godine nastupilo trideset i dva vežbača iz Pirota na čelu sa Mifekom.
Balkanski i Prvi svetski rat prekinuli su aktivnost sokolskih organizacija, ali je po osnivanju kraljevina SHS i, kasnije, Jugoslavije pokret dobio nov zamah. Kada je o sokolima poreklom iz Češke reč neki su posle Velikog rata otišli u novostvorenu Čehoslovačku, ali bilo je i onih koji su ostali u Srbiji.
U Užice se posle učešća u bitkama na Ceru i Kolubari, u kojima je učestvovao kao dobrovoljac i bio odlikovan za hrabrost, vratio Jožef Jehlička. Radio je na obnovi sokolskog pokreta i bio je jedan od najzaslužnijih za izgradnju Sokolskog doma u tom gradu. U penziju je otišao 1958. godine, preselio se u Beograd gde je i umro 1986. Užice se ovom “Čehu po rođenju i Užičaninu po opredeljenju”, koga su od milja zvali Jože ili Josip, odužilo na taj način što mu je u blizini gimnazije postavljena bista a njegovo ime nosi i jedna ulica u gradu.
Autor: Karlo Kubiček