Stručno-edukativni skup „Brána nejen jazyku a literatuře otevřená“, koji je održan 2019. postaje tradicionalan i naučno značajan za saznanja o češkoj zajednici u Republici Srbiji.
Predavanje doc. PhDr. Mareka Jakoubka bilo je za Čehe na ovim prostorima optimistički iskazano. U temi „Češka porodica u Srbiji ne odumire, već se transformiše u skladu sa prostorom i vremenom“, on je izneo tvrdnju da identitet „nije konstanta“, već stalno promenljivi sadržaj. Ono što se trenutno čini kao „gubitak češkog identiteta“ jeste (možda) samo „tranzicija do sledeće, faze razvoja češkog identiteta u vremenu i prostoru“. Kao argument za uticaj prostora, rekao je da je značajna razlika u razumevanju češkog identiteta ljudi sa sela , u odnosu na ljude iz gradova . GraĎani, bez obzira na različito poreklo i kulturu, bliži su jedni drugima nego što je Čeh iz grada blizak sa Čehom sa sela . To objašnjava zašto je teško naći zajednički program za dve toliko udaljene grupe Čeha u Srbiji. Kada je u pitanju faktor vreme, dr Jakoubek naglašava da istorijski češki zajednica nije delila iste vrednosti. Dolazak predaka Čeha dešavao se u okvirima AustroUgarske carevine. Princip udruživanja ljudi u tom vremenu nije bio na osnovu etničke pripadnosti, već na osnovu kulturološke i prostorne bliskosti. Zjednica kolonista u oblastima današnje Srbije u suštini nikada nije ni bila “češka zajednica”. Doktor Jakoubek kaže da je bitan elemenat zajednice bio što su njeni pripadnici imaju mnogo zajedničkog, ali su morali da zaborave mnoge stvari. Veliki deo doseljenih Čeha predhodno je imao svoju veru (husiti, luterani, evangelisti…), ali su je morali “zaboraviti” i prihvatiti katoličanstvo kao novo zajedničko verovanje kolonista. U zaključku, doktor Jakoubek kaže da veza izmeĎu češkog jezika i češkog identiteta nije nužna. Jezik čeških kolonista najčešće je bio vezivan za većinsko stanovništvo i prihvaćenu veru. Tako je jezik češke grupacije postajao onaj na kome su držana bogosluženja i kojim se na tom prostoru sporazumevalo. To znači da svest o nacionalnoj pripadnosti ne mora nužno imati oslonac u jeziku, za šta je naveo je primere Iraca, Čhoamerikanaca, a sada i Čehosrba.
Autor: Prof. dr Jože Sivaček