Na prelomu dugog 19. veka Srbija je bila tek delimično suverena država pod vrhovnom vlašću Velike Porte. Osim Rusije, ona je ipak jedina slobodna slovenska zemlja i ma koliko ta sloboda imala mali politički značaj, za druge slovenske narode ona je bila uzor kom su težili. U to vreme je Proleće naroda dočekano u Pragu 1848. godine Sveslovenskim kongresom, ali i oštro prekinuto ranim mrazom austrijskog apsolutizma. Iskustva mnogih Čeha mogu da oslikaju reči studenta medicine Karlovog Univerziteta, dvadesetdvogodišnjeg Jana: „U mojoj otadžbini, u negda veleslavnoj kraljevini češkoj maternji slovenski jezik od sviju strana podjarmljen, iz škola, sudova, i celog javnog života isključen, i na krug porodice skučen”.
U mladoj kneževini Srbiji blizak slovenski jezik se slobodno govori, a sve više i piše. Iako se pojavi i po koja knjiga o medicini i savremenom lečenju, i dalje je zapažanje Vuka Karadžića da kod nas bolesnik slabo traži lekara, nego pre popa ili kaluđera u najvećem broju slučajeva bilo tačno. Na prve medicinske škole i fakultet Srbija će morati da čeka još dugo, a njeni građani će za to vreme morati da traže pomoć od malobrojnih lekara obrazovanih u inostranstvu, kojih je u celom Beogradu bilo svega desetak. Osim borbe za konačno oslobođenje od stranog carstva, srpski narod je započeo još jednu sudbonosnu bitku – onu protiv predrasuda i neznanja, koje su takođe ovde carevale.
Studenta medicine Jana, a sada već mladog doktora, potraga za slobodom spojiće sa bratskim narodom koji traga za obrazovanim lekarima 1852. godine. Tada će on doći u Srbiju, zemlju koju nikada neće napustiti, promenivši ime u Jovan – Jovan Valenta. Prvo zaposlenje našao je u Smederevu, gde je bio okružni fizikus, a nakon toga je istu dužnost obavljao i u Rudničkom i Valjevskom okrugu.
Šezdesete godine 19. veka Jovan Valenta je proveo u Beogradu kao jedan od najznačajnijih lekara tog doba u Srbiji, a njegov rad je obeležio važne naučne i obrazovne institucije u Beogradu dok su one bile još u povoju. O tome jasno svedoče podaci da je bio član Društva srpske slovesnosti i Srpskog učenog društva (iz kojih će nastati Srpska akademija nauka i umetnosti) i da je 1868. bio imenovan za prvog upravnika Bolnice varoši i okruga Beograda. Na Velikoj školi je honorarno predavao predmet higijenu, a 1872. godine je prvi u Srbiji uspešno obavio carski rez.
Osim doprinosa postojećim ustanovama, Jovan Valenta je bio meĎu osnivačima dva udruženja u Beogradu. Sa doktorom Aćimom Medovićem je, nakon dugo priprema i mnogih prevaziđenih poteškoća, osnovao Srpsko lekarsko društvo 1872. godine. Među osnivačima našla su se još dva Čeha: Jovan Mašin i Josif Holec. Značaj ovog društva građana je bio ogroman za zemlju koja u to vreme još nema ministarstvo zdravlja, niti mogućnosti da obrazuje sopstveni medicinski kadar i upravlja ovom vitalnom delatnošču.
Nekoliko godine ranije Jovan Valenta je osnovao drugačije udruženje, takođe sa još dva beogradska Čeha i jednim Slovakom. Naime, 1968. godine započeta je izgradnja Narodnog pozorišta u Pragu za koje su prikupljane donacije širom Češke. Jedna novčana pošiljka stigla je u Prag i iz Beograda, a dogovori kako će se to izvesti su se najverovatnije odvijali u Skadarliji, nedaleko od Srpskog narodnog pozorišta. Nakon uspešno ostvarenog plana, Jovan Valenta, Ignjat Bajloni, Antonjin Njemec i Janko Šafarik odlučili su da nastave redovne sastanke, osnovavši tako sledeće godine Češku besedu Beograd.
Već u poznom životnom dobu Jovan Valenta je 1882. godine prihvatio dužnost načelnika bolnice u Pirotu. Nažalost, poslednje godine njegovog rada obeležila je velika nesreća – tokom rata 1885. bugarski vojnici su potpuno uništili njegovu biblioteku i pisanu zastavštinu. Sledeće godine doktor Valenta odlazi u penziju, a 1887. preminuo je u Beogradu.
Autor: A. Kubiček