Nedavna godišnjica Dana primirja u Prvom svetskom ratu prilika je da se setimo da su i Česi bili u sastavu srpske vojske. Po Austrougarskoj objavi rata potomci onih kojima je Srbija pružala gostoprimstvo od sredine devetnaestog veka obukli su uniforme, stavili šajkače na glave i sa oružujem u rukama počeli da se bore za slobodu nove domovine. A, nije ih bio mali broj s obzirom na to da je po popisu iz 1910. godine u Srbiji živelo 1402 stanovnika koji su govorili češki. To može da se kaže i za Skopski đački bataljon poznatiji kao “1300 kaplara”.
Razlozi da vrhovna komanda pod oružje pozove najobrazovanije mladiće koji su do tada odlagali služenje vojnog roka dok ne završe školovanje bili su ogromni gubici tokom Cerske bitke. Osim toga oni su u najkraćem roku mogli da savladaju obuku i popune manjak podoficirskog kadra u jedinicama. Tako se, početkom septembru 1914. godine, njih oko hiljadu i po našlo u Skoplju a 1321 je prošao lekarske preglede i počeo obuku. Posle dva meseca dobili su čin podnarednika, to jest kaplara, i upućeni su u jedinice koje su učestvovale u Kolubarskoj bici.
“Kod Stepojevca je šest đaka podnarednika raspoređeno u 4. četu 1. bataljona 11. pešadijskog puka “Karađorđe”. U krvavim borbama sredinom novembra 1914. godine, prilikom juriša na neprijateljske rovove poginili su, između ostalih, Jovan Formanek, student tehnike iz Kragujevca…” beleži jedan od 1300 kaplara u svojim sećanjima.
Ko je bio Jovan Formanek? To saznajemo iz knjige Nenada Karamijalkovića “Česi u Šumadiji” izdate 2012. godine u Kragujevcu.
Rođen je 1.5.1893. godine u Kragujevcu kao prvi sin Borivoja i Tereze. Borivoje je iz čeških Holica došao u Kragujevac oko 1890. godine kao mašinista. Tu je upoznao Terezu Maršalek sa kojm se venčao 5. septembra 1892. godine. Sina prvenca Johana svi su zvali Jovan. Bio je student Tehničkog fakulteta u Beogradu, odazvao se mobilizaciji i postao jedan od 1300 kaplara. Bio je neoženjen i nije imao potomstvo. Poginuo je u Kolubarskoj bici a da se ne zaboravi na ulazu u Kapetan Mišino zdanje u Beogradu je na spomen ploči i njegovo među imenima stradalih za domovinu u ratovima 1912-1919.
Među kaplarima bio je i Miroslav Krejčik rođen u Beogradu 1895. godine. Njegov otac Jaroslav, kako piše mr Lenka Šteflova u diplomskom radu “Delovanje ličnosti iz Češke u Novom Sadu i okolini”
(mgr. Lenka Šteflová, “Osobnosti z českých zemí působící v Novém Sadu a okolí” bakalářská diplomová práce) došao je iz Češke u glavni grad Srbije 1898. godine. Otvorio je prvu srpsku rezbarsku školu u kojoj je nastalo 27 umetnički vrednih ikonostasa. Miroslav je pohađao gimnaziju u Beogradu i uporedo školu crtanja. Neposredno pre izbijanja Prvog svetskog rata počeo je da studira tehnologiju u Pragu ali se pre mobilizacije vratio u Beograd odakle je upućen u Skoplje u Đački bataljon. Sa teškom ranom zadobijenom u jednoj od bitaka prešao je u Albaniju i došao na Krf. Nakon oporavka 1917. godine poslat je u Francusku na pilotski kurs. Tokom jednog od trenažnih letova dogodila mu se nesreća koja ga je sprečila da učestvuje u operacijama na Solunskom frontu i u konačnom oslobođenju Srbije. Posle rata je ostao u Francuskoj, nastavio studije arhitekture i specijalizovao uređenje enterijera. Po povratku u Beograd nastavio je porodičnu tradiciju i otvorio atelje. U aprilskom ratu je zarobljen ali je uspeo da pobegne iz zatočeništva i pridruži se pokretu otpora u Francuskoj. Posle rata radio je u pozorištu u Somboru a potom kao direktor građevinskog preduzeća u Apatinu. Bio je jedan od osnivača Udruženja primenjenih umetnika Srbije, a 1956. godine je pokrenuo inicijativu za stvaranje ovog udruženja u Vojvodini i postao njegov prvi predsednik. Umro je 1975. godine.
U stroju Đačkog bataljona bio je i Oskar Škarka. Rođen je 1890. godine Leskovcu gde je njegov otac Aloiz osnovao tekstilnu školu. Posle očeve smrti, kako piše Vuk Petrović u knjizi “O Česima i njihovim potomcima u Srbiji južno od Save i Dunava” sa majkom Aneškom i braćom Rihardom i Slavkom Oskar se preselio u Beograd gde je završio studije na Filozofskom fakultetu. Predavao je istoriju u šabačkoj gimnaziji a onda je mobilisan. Preživeo je rat ali je ubrzo umro.
Autor: Karlo Kubiček