Boravak Franje Zaha u Srbiji može se podeliti na pet perioda, (1) 1843. do 1848. godine, (2) 1849. do 1859. godine, (3) 1860. do 1868. godine, (4) 1868. do 1876. godine i (5) 1878. do 1883. godine. Uticaj Zaha na državotvornu politiku posebno je vezan za dva perioda, prvi i treći. Taj uticaj je ispoljen na različite načine i različite subjekte. Prvi na Garašanina, Knićanina i ustavobranitelje, a drugi na kneza Mihajla i Milana Obrenovića, kojima je Zah bio važan savetnik i ličnost od poverenja. Vojnički značajni periodi Zahovog boravka u Srbiji su drugi i četvrti. U drugom periodu od 1849. do 1859. godine stvorio je svoje najveće delo, savremenu vojnu školu i razvijao sistem vojnog obrazovanja. Četvrti period, od 1868. do 1876. godine bio je bavljenje razvojem vojnog obrazovanja, sistema odbrane, vojnog planiranja i srpske vojske. Poslednji peti period, od 1877. do 1883. bio je formalno službovanje u Srbiji, do penzionisanja, posle koga se vratio na češke prostore, u rodni kraj – grad Brno, i više nije dolazio u Srbiju.
Matični deo Srbije, koji je u 19. veku bio pod turskom vlašću, nije bio zainteresovan za ideju srpskog nacionalnog preporoda i ujedinjenja svih Srba. Osnovne aktivnosti matice činili su sadržaji oslobodilačke borbe protiv turskog okupatora. Čvršće utemeljenje i usmerenje nacionalnog pokreta ka ujedinjenom evropskom slovenskom svetu učinjeno je kod Srba iznad Save i Dunva. U samoj Srbiji, promene su nastale tek dolaskom ustavobranitelja na političku scenu 1842. godine, kada je stvoren Državni savet. U tom periodu težilo se stvaranju ustavom uređenog društvenog sistema sa usmerenjem Srbije kao nezavisnoj državi evropske orijentacije. Turskoj, ali i velikim silama Rusiji i Austro-Ugarskoj stvaranje jakog nacionalnog srpskog programa nije odgovaralo. Naklonost ka takvoj ideji nisu imale niti Francuska i Engleska. Zbog toga su ustavobranitelji oslonac tražili u srednjeevropskom slobodarskom slovenskom lobiju. Najmoćnija u tom vremenu bila je poljska emigracija, koja je zagovarala stvaranje velike slovenske države na Balkanu. To je razlog dobre saradnje tadašnjih srpskih političara iz kruga ustavobranitelja sa poljskim izaslanikom u Srbiji, Franjom Zahom.
Nakon definitivnog razlaza sa poljskom emigracijom i odbijanja Beča da ga prihvati kao pravnika u državnu službu, Zah 1849. godine dolazi u Srbiju. Po dolasku u Beograd, sa iznenađenjem je ustanovio da nikakvo mesto u službi kneževine Srbije za njega nije pripremljeno. U periodu čekanja rešenja svoga statusa, Zah je, po sugestijama Knićanina i uz podršku Garašanina, radio na razvoju projekta savremenog vojnog obrazovanja, koje je svoju formu dobilo 18. marta 1850. godine, osnivanjem Artilerijske škole. Tek nakon Knićaninovog i Garašaninovog posebnog zalaganja, 25. juna 1850. godine, posle odluke da se osnuje artilerijska škola (akademija), Zah je naimenovan za njenog zapovednika i proizveden u oficirski čin artiljerijskog kapetana I klase. Zakletvu vernosti, kao srpski državljanin, položio je 19. maja 1851. godine. Od tog vremena Franja Zah marljivo radi na izgradnji i organizaciji škole, ali je istovremeno koristio i svoj dobar položaj na dvoru kneza Aleksandra, čime je omogućavao i drugim Česima da stupe u službu Kneževine Srbije. Jedno od takvih posebno značajnih mesta bila je pozicija vaspitača kneževih sinova, naročito Petra, kasnije kralja Petra I Karađorđevića. Zah je na ovo mesto preporučio Vilema Gablera iz Praga, čiju kandidaturu su podržali František Palacký i Pavel Josef Šafařík.
Nije bez razloga mudri Garašanin cenio i podržavao Franju Zaha. On je dobro znao za Zahovo obimno nastavničko i vojno iskustvo i pedagoška znanja stečena u Švajcarskoj i Francuskoj. Za vreme svoga službovanja u Karađorđevoj Srbiji, a naročito za vreme tzv. „istočnog rata“, Zah se upoznao sa francuskim inžinjerijskim kapetanom Ipolitom Florentinom Mondenom. Ovo poznanstvo je imalo snažan uticaj na Zahov dalji život, jer je Monden kasnije bio srpski ministar rata.
U to vreme, Zah je učestvovao u radovima na pripremi plana naoružanja sveukupnog stanovništva zemlje – u stvaranju svojevrsne srpske narodne milicije. Međutim, razvijeni plan nije ostvaren u doba vladavine Karađorđevića. To je period kada se srpski kneževski dvor neprekidno nalazio pod unutrašnjim sukobima i pritiskom diplomata da se prikloni francuskom ili austrijskom uticaju, što se generalno nije dopadalo Rusiji. Nejasnu političku situaciju razrešili su sami Srbi, tako što su Svetoandrejskom skupštinom (1858-1859) skinuli sa trona kneza Aleksandra Karađorđevića. Na skupštini su ustavobranitelji i grupa liberala podržali povratak dinastije Obrenović. Nakon te skupštine, Franja Zah je, zbog saradnje sa Karađorđevićima, proglašen izdajnikom srpskog naroda i, kao persona non grata, morao je da napusti Srbiju.
Autor: Prof. dr Jože Siváček, PhD