Od početka 19. veka, velikim delom poljskog političkog prostora dominirali su oni koji su svoje aktivnosti obavljali van zemlje, kao emigranti. Nakon neuspeha Novembarskog ustanka 1830 -1831. godine, došlo je do najveće emigracije Poljaka. Među prognanima bili su predstavnici poslednje vlade Poljske, zatim vojnici i oficiri ustanka, umetnici i članovi Sejma Kongresa Poljske. Većina političkih emigranata nalazila se u Francuskoj. Značajna ličnost Poljaka iz Velike emigracije bio je knez Adam Jerzi Czartoriski, vođa poljske vlade u egzilu u Parizu, koja je imala svoje ambasade u Londonu i Istanbulu.
Franji Zahu je poljska emigracija bila bliska iz razloga prostorne bliskosti moravskih i šleskih Čeha sa Poljacima, kao i poljskog zagovaranja revolucionarne varijante ostvarivanja sveslovenske ideje. U okviru takvih usmerenja, Zah se odlaskom u Francusku okrenuo revolucionanom obrazovanju i izučavanju vojnih nauka. Time se bavio od 1832. do 1836. godine. Poljska emigracija omogućila mu je zaposlenje na mestu bibliotekara kraljevske biblioteke u Fontenblou. Tu je bio u prilici da čita i stiče svoje, kasnije svestrano, enciklopedijsko znanje. U takvom okruženju upoznao je i savremenu vojnu literaturu. Zah, koji je dobro znao nemački i francuski jezik, sa nemačkog je prevodio radove koji su objašnjavali organizaciju vojske i vojnu taktiku. Na taj način izgradio je lična znanja u oblasti vojne teorije, strategije i organizacije vojnih operacija.
Početkom 1837. godine Zah se, na poziv i uz pomoć sestre Amalije, vratio u Habzburšku monarhiju i došao u Brno. Razlog je bio porodična želja da preuzme vođenje gostionice „U černeho orla“. Međutim, njega vođenje gostionice, koja je zapala u dugove, nije uopšte zanimalo. Nastali dug mogao je da otplati ženidbom s Annou Hlavsovou, ćerkom bogatog praškog mlinara, koju je mladi Zah zaista zavoleo. Do svadbe, na žalost nije došlo, jer brak nije odobrio otac devojke. Očigledno da je ta nesrećna ljubav ostavila trajne posledice na životni stav Zaha, jer se nikada kasnije nije oženio. Zbog negativnog ishoda ličnih i porodičnih događaja, krajem 1837. godine odlučio je da ode u Beč i posveti se svojoj „drugoj ljubavi“, revolucionarnim aktivnostima slovenskih naroda.
U Beču je Zah oko sebe okupio mlade slovenske intelektualce, koji su razmišljali i stvarali planove o budućnosti svojih naroda. Planirao je da u Beču i Brnu organizovanje tajna češka nacionalna udruženja. Takve aktivnosti brzo su zapale u oči Meternikovoj policiji, zbog čega je 1840. godine odlučio da ponovo ode u Francusku. Na putu, koji je bio vrlo složen, Zah se neko vreme zadržao u Švajcarskoj, radeći kod poznatog bibliotekara i školskog inspektora Dimona kao njegov sekretar. Uz Dimona se upoznao sa švajcarskim školskim sistemom i organizacijom nastave. To iskustvo i znanje kasnije je znalački primenio prilikom organizovanja Artilerijske škole u Beogradu. Tokom boravka u Francuskoj, nekoliko godina bio je i predavač nemačkog jezika u vojnoj školi u Brijenu, u onoj istoj u kojoj se školovao i Napoleon Bonaparta. Razvojem istorijskih događaja, Zah je 1843. godina preko Carigrada došao u Beograd, radi obavljanja diplomatskih poslova za potrebe poljske emigracije. Istovremeno je radio i kao prevodilac u Francuskom konzulatu za Srbiju.
Period Zahovog diplomatskog angažovanja u Srbiji za poljsku emigraciju i vladu u egzilu, koje se kod dela istoričara na balkanskim prostorima karakteriše kao špijunska aktivnost, trajao je od 1843. do 1848. godine. Čim su stvoreni povoljni uslovi, u proleće 1848. godine, Zah ponovo odlazi na češke prostore i aktivno se uključuje u nacionalni revolucionarni pokret. Posebno značajno je njegovo učešće na Slovenskom kongresu u Pragu, gde je uz Vuka Karadžića zastupa interese Srba. Tokom rada Kongresa, koji nije ispunio očekivanja malih slovenskih naroda, do izražaja je došao politički egoizam Poljaka, koji su naglašavali i sprovodili samo poljske interese. Poseban problem bila je formirana politička koalicija Poljaka i Mađara, koja je bila u suprotnosti sa interesima i željama ostalih manje brojnih slovenskih naroda. To je bio osnovni razlog zbog kog se Franja Zah 1849. godine razišao sa poljskim emigracionim krugovima i prekinuo saradnju sa njima.
Posle rasturanja Slovenskog kongresa, Zah se angažovao u borbi protiv Mađara na strani Slovaka, kao načelnik štaba korpusa slovenskih dobrovoljaca. Za uspešno obavlanje vojnih poslova, koji su bili u korist Austrijske Monarhije, doživeo je nezahvalnost bečke vlade, posebno ministra Baha, jer ga, kao pravnika, nisu primili u državnu službu. Zato ne iznenađuje što je prihvatio ponudu, posebno iskazanu od strane vojvode Stevana Petrovića Knićanina, da se vrati u Srbiju i da stupi u njenu državnu službu. U Srbiju Franja Zah ponovo dolazi u oktobru 1849. godine.
Autor: Prof. dr Jože Siváček, PhD