Učesnik balkanskih i Prvog svetskog rata, uspešan industrijalac i trgovac tekstilom, dobrotvor.., i još mnogo toga bio je Aleksandar Jarolimek. Rođen je u Beogradu 1891. godine. Otac mu je bio Josif Jarolimek iz Lipnice nad Sazavom u srednjoj Češkoj a majka Sofija Tantner, Nemica iz Pančeva. Oni su u Beograd došli 1887. i živeli su u hotelu “Imperijal” na mestu sadašnjeg Filozofskog fakulteta. Tu su imali prozvodnju belog rublja a u Knez Mihailovoj 14 prodavnicu “Kod domaćice” – platnarsku trgovinu, stovarište rublja, “opreme za udavače”… Jarolimekovima se prvo rodila kći Božena 1888. godine, potom sinovi Ferdinand 1889., Aleksandar 1891. i Jovan 1898. Zbog nesporazuma sa vlasnikom hotela Josif Jarolimek je 1904. godine kupio placeve i kuću u tadašnjoj Kosmajskoj a sada ulici Maršala Birjuzova 5 i 7.
Po završetku trgovačke škole Aleksandar Jarolimek je pohađao Konjičku podoficirsku školu u Beogradu i završio je u četvrtoj klasi 1911/12. godine. Kao mlad podoficir učestvovao je u Balkanskim ratovima iz kojih je kao trofej doneo tursku sablju koja se čuva u Zadužbini porodice Jarolimek. U Prvom svetskom ratu prošao je zlohudu sudbinu vojske koja se povlačila preko Albanije a na kraju rata bio akter trijumfalnog povratka u Srbiju. Među prvima je kao konjički poručnik u štabu Dunavske divizije pod komandom vojvode Petra Bojovića ušao u tek oslobođeni Beograd. Učestvovao je u svečanom defileu ulicama Beograda i tom prilikom je okićen pobedničkim vencem kojim su žitelji prestonice darivali oficire. Taj venac i orden Belog orla kojim je odlikovan, a po želji Aleksandrove kćerke Dobrile, osnivača Zadužbine porodice Jarolimek, darovani su Vojnom muzeju u Beogradu. Prema rečima Branka Rodića, upravnika Zadužbine koja čuva uspomenu na porodicu Jarolimek i pomaže talentima školskog uzrasta iz oblasti muzičke i likovne umetnosti, čuva se i Aleksandrov ratni dnevnik koji se trenutno proučava, uniforme i drugi lični predmeti koji će se prikazati javnosti.
Po završetku rata Aleksandar je demobilisan i sa braćom je nastavio posao u očevoj firmi “Josif Jarolimek i sinovi”. Posle očeve smrti 1924. Aleksandar je osnovao akcionarsko društvo “Domaća industrija zavesa i tepiha”. Sagradio je tekstilnu fabriku na beogradskom Dušanovcu a kao predradnike na tada najmodernijim mašinama angažovao majstore iz Češke. Zavese i tepihe prodavali su u Beogradu, Nišu i Zagrebu a koliko su se cenili ukazuje podatak da je njima gotovo u putpunosti opremljena zgrada Skuštine Srbije 1936. godine ali i da u popisu iz 2012. stoji da ovo zdanje krasi još desetak tepiha iz Jarolimekove fabrike.
Na placu i mestu stare kuće Jarolimekovi su odlučili da izgrade novu. Ne bez razloga obratili su se birou koji je nosio ime češkog arhitekte Mateja Blehe a posla se prihvatio takođe Čeh Jaroslav Prhal. Lepa zgrada, na žalost, samo polovina prvobitno projektovane, završena je 1926. godine a i danas odoleva zubu vremena.
Aleksandar se 1930. godine oženio Nadeždom, kćerkom trgovca iz Niša Dimitrija Veličkovića. Dve godine kasnije rodio im se sin Zoran, a 1935. kći Dobrila. Osim poslova u vezi sa fabrikom Aleksandar je bio u dva navrata odbornik u gradskoj skupštini, bio je u upravnom odboru Trgovačkog fonda, ali je mnogo energije uneo i u rad dobrotvornog društva “Rotkva”. Novčano su pomagali nezbrinutoj deci u Beogradu, izgradnju škola…
Početkom aprilskog rata 1941. Aleksandar se u činu konjičkog potpukovnika zatekao u Sarajevu gde je zarobljen i deportovan u logor za oficire nedaleko od Nirnberga. Uspomena na te dane je portret koji je nacrtao njegov drug Moša Mevorah i čuva se u Zadužbini.
Teško je oboleo u zarobljeništvu pa je na osnovu toga porodica njegove majke uspela da ga oslobodi. Po povratku u Beograd obnovio je rad fabrike na Dušanovcu ali je morao da je prilagodi ratnim uslovima i da proizvodi predivo. Posle oslobođenja sva imovina mu je nacionalizovana, kratko je radio kao direktor fabrike koju je osnovao, međutim, ubrzo je dobio otkaz. Fabrika je rasformirana, deo mašina je prenet u Sloveniju a deo u Zrenjanin. Potom je radio kao blagajnik u Ugostiteljskom preduzeću 1. reona u Beogradu. Savesno je obavljao i te poslove na šta ukazuju pohvalnice koje se čuvaju u Zadužbini. Na njima piše da se “službenik Aleksandar Jarolimek pohvaljuje za izvanredno zalaganje na ispunjenju zadataka Prvog petogodišnjeg plana i socijalističke izgradnje”. Otišao je u penziju 1953. godine, a naredne je umro.
Autor: Karlo Kubiček