Češki jezik je na srpskim prostorima prisutan od vremena doseljavanja prvih grupa Čeha, s početka 19. veka. Jezik je od početka opstajao zahvaljujući porodičnoj i grupnoj govornoj primeni, kao i tradiciji kulturnog identiteta čeških doseljenika. Na tom nivou je organizovano i prvo osnovno obrazovanje doseljenih čeha. Početni oblici formalnih škola vezani su za crkvene organizacije, esnafske zajednice i kulturna udruženja Čeha. Takav oblik obrazovanja u svojoj formalnoj organizaciji, zadržao se do današnjeg dana.
Sistemsko obrazovanje obuhvatilo je češki jezik početkom 20. veka. Na prostorima današnje Vojvodini, koja je u tom vremenu pripadali Austrougarskoj monarhiji, gde je živela najbrojnija grupacija čeških doseljenika, postojalo je dosta problema u obrazovanju Čeha na češkom jeziku, zbog generalnog negativnog ugarskog stava o slovenskim jezicima. Na drugoj strani, na prostoru Kraljevine Srbije, gde se naselila manje brojna grupacija Čeha, nisu postojali problemi takve prirode. U tom periodu, celokupan obrazovni sistem tadašnje Srbije bio tek u začetku razvoja. Problem učenja jezika ogledao se u maloj brojnosti češke zajednice, jer su grupacije Čeha bile često samo na porodičnom ili familijarnom nivou i vrlo disperzovane na širokom prostoru. No kako su tada Česi činili vrlo obrazovanu manjinsku skupinu, koja je bila jedna od osnovnih nosilaca razvoja moderne Srbije, svojim uticajem i angažovanjem stvorili su uslove i obezbedili otvaranje prvoh čeških škola.
Sa stvaranjem Kraljevine Jugoslavije češke škole, iako malobrojne, obuhvaćene su obrazovnim sistemom. Sistemski oblik organizacije zadržan je i nakon II Svetskog rata, stvaranjem FNRJ. Nešto kasnije, tokom postojanja SFRJ, češki jezik je postao zvanično priznati manjinski jezik, sa svim pravima na prostorima gde su Česi živeli. Urušavanje takvog sistema nastupilo je tokom 70-tih godina 20 veka, zbog značajnog smanjenja interesovanja potomaka čeških doseljenika za češkim identitetom i kulturnim nasleđem. To je dovelo i do sistemskog ukidanja i zatvaranja čeških škola u Srbiji.
Ali interesovanje za češki jezik kod dela češke manjinske zajednice u Srbiji nikada nije prestalo. Nastavljeno je izučavanje jezika na neformalan tradicionalan način, u porodičnim krugovima i nekim češkim udruženjima – besedama. Osnovni problemi takvog učenja češkog jezika u grupama koje su udaljene od matične države Češke, jeste nedostatak definisanih jezičkih normi i standarda.
Svaki jezik, pa tako i češki, bio standardni, dijalekatski ili dugi varijetet jezika, mora da ima jezičku normu. Jezička norma je skup pravila o upotrebi tog jezika. Ta pravila pojedinac usvaja učeći jezik, a jezička zajednica ih čuva i s generacije na generaciju prenosi učeći potomke kako se govori zajedničkim češkim jezikom. Zavisno od sredine u kojoj živi, usvojeni jezik može biti standardni jezik ili dijalekat češkog jezika. Međutim, lokalna društvena sredina koja nema razvijenu jezičku kulturu ni pismenost, nema kodifikovanu jezičku normu. Ljudi koji govore takvim češkim jezikom u svome jezičkom osećanju, samo misle da znaju jezik.
Na drugoj strani, u razvijenim kulturnim sredinama Čeha, postoje dve vrste normativnosti češkog jezika: standardnojezička i dijalekatska norma. Jezičku normu standardnog jezika čine sveukupna pravila o upotrebi češkog jezika, koja su grupisana u gramatičke i pravopisne norme. Glavna pravila standardnog češkog jezika utvrđena su u gramatici, pravopisu i rečniku jezika.
Uopšteno rečeno, gramatičke i pravopisne norma standardnog češkog jezika određuju i tumače šta je pravilno (gramatično) ili dopušteno, a šta u jeziku nije prihvaćeno kao pravilno. Na taj način, standardni češki jezik ne ukida dijalekte, već govorom ili upotrebom u školi i sredstvima javne komunikacije, potiskuje i menja nepravilne dijalekatske govore. Pravila i jezičke standarde utvrđuju poznavaoci jezika (lingvisti) na osnovu društvenih potreba i interesa čitave češke jezičke zajednice. Jezički standardi i norme čine značajno kulturološko, nacionalno i političko pitanje Čeha, koje se u određenom istirijskom trenutku rešava na osnovu jezičke realnosti, tradicije i interesa cele češke zajednice ili češkog naroda. To se, na žalost, u delu lokalnih čeških sredina u Srbiji ne dešava.
Prof. dr Jože Siváček